IZAZOVI RODITELJSTVA DANAS
IZAZOVI RODITELJSTVA DANAS
Usporedba roditeljstva nekoć i danas
Nekoć, unazad nekih 50-100 godina, imali smo proširene obitelji i višegeneracijska kućanstva, a sad imamo u kućanstvu mamu i tatu ili kućanstva s jednim roditeljem. Dok to roditeljima pruža veću privatnost i veću slobodu u odlučivanju po pitanjima odgoja, istovremeno su jedini dostupni djetetu. Govorilo se da je potrebno cijelo selo da se odgoji dijete, a danas su to cijelo selo mama i tata.
Zatim je nekoć postojala podjela poslova pa su muškarci uglavnom radili, a žene se brinule za djecu. Danas težimo ravnopravnosti po pitanju rada, poslova u kućanstvu i brige o djeci i mijenjamo neka nepisana pravila što je prikladno za koji rod, što nam svima daje veću slobodu u odlučivanju što ćemo raditi i čemu ćemo se posvetiti. No, imamo dosta visoka očekivanja od sebe u svim ovim područjima. Tako bismo voljeli biti i odlični radnici, i odlični roditelji, i odlični partneri, i imati čist i uredan prostor… Teško je dostići svoja očekivanja u svim tim područjima.
Nekoć je dobrobit obitelji kao zajednice bila u fokusu i roditeljima je bio glavni zadatak prehraniti obitelj. Danas je dobrobit djeteta u fokusu te roditelji često zanemaruju sebe i svoje potrebe. Često se dan organizira u skladu s time što je najbolje za dijete, a roditelji zanemarivanjem svog zadovoljstva brzo mogu doći do točke pucanja.
Nekoć smo imali tradicionalne stavove i od djeteta očekivali apsolutnu poslušnost. Dijete nije imalo ikakva prava odlučivanja. Danas imamo suvremene stavove i vjerujemo da dijete od rane dobi može donositi neke jednostavne odluke. Zahvaljujući Konvenciji o pravima djeteta svjesni smo da se djeca rađaju s temeljnim slobodama i pravima. Tako smo dopustili djeci da budu autentična i da ne moraju svoju vrijednost ravnati po tuđim mjerilima. Istovremeno se zbog ovih promjena možemo uvaliti u ‘zamku’ da je dijete jedino bitno u obitelji.
U današnje vrijeme puno više vremena posvećujemo djeci. Tako je jedno američko istraživanje pokazalo da majke koje rade posvećuju jednako vrijeme djeci kao majke koje su bile kućanice 70ih godina. Više novaca usmjeravamo na djecu, na njihove edukacije, izvanškolske aktivnosti i slično.
Zaključno, trenutna je klima takva da se mnogo toga vrti oko djeteta. Prije se sve vrtjelo oko roditelja i njegovih mogućnosti, sad se sve vrti oko djeteta i njegovih potreba. Pristup u roditeljstvu koji je (po meni) najviše održiv je onaj koji u obzir uzima i potrebe djeteta, ali i potrebe roditelja!
Današnji zadaci roditelja
Danas je roditeljstvo područje koje se jako brzo razvija, u znanstvenom smislu pogotovo. U jednoj bazi podataka filtriranjem članaka o roditeljstvu po godinama vidljivo je da je od 1990. do 2000. godine izdano oko 10 000 članaka, od 2001. do 2010. oko 25 000 članaka, a od 2011. do 2020. oko 45 000 članaka. Imamo jako puno smjernica i u njima se lako izgubiti. Od slijeđenja svih tih smjernica i stavljanja ‘kvačica’ na ispunjene zadatke roditelj se može naći u situaciji da ne vidi jedinstveno biće koje je pred njim.
Dok je cilj smjernica olakšati roditeljstvo, velikom razradom svakog pojedinog postupka roditelji mogu biti preplavljeni i može im biti teško selektirati što je zaista bitno, a što nije. Primjerica, o brizi za novorođenče postoje pravila oko svega – kako dojiti, kako presvlačiti, kako nositi bebu, kako ju staviti da podrigne, kako joj održavati higijenu, kako ju obući, kako vježbati s njom, kako se igrati, koje proizvode odabrati, kako odabrati nosiljku, kako odabrati autosjedalicu, kako sterilizirati bočice, kako uvesti dohranu, kako uspavljivati dijete…
Naše bake i djedovi i naše prabake i pradjedovi pazili su uglavnom na to da su djeca sita i na toplom. Danas kad imamo dijete tu se nadodaju zadaci koji ciljaju na razvoj u svakom mogućem smislu – motoričkom, emocionalnom, socijalnom, akademskom… Također su puno veći standardi za održavanje zdravlja, za prehranu i slično. Sitost i toplina samo su kapi u moru zadataka.
Roditelji su često i rješavači svih problema djeteta te zaštitnici. Ono što bi bilo učinkovitije od rješavanja djetetovih problema jest da naučimo dijete kako da ih samo rješava. Ulogu zaštitnika jako široko shvaćamo. Htjeli bismo djecu zaštititi od svega, padova u parkiću ili sukoba s vršnjacima, iako je određena razina frustracije povoljna za dijete. Naime, kroz frustraciju dijete razvija vještinu nošenja s problemima.
Prezaštićivanje
Prezaštićivanje se javlja jer se u suvremenom svijetu jako naglašava važnost dobrog roditeljstva, a pisana i nepisana pravila za dobrog roditelja su jako dugačka, ponekad i šarolika. Ljudi doživljavaju da ispunjavaju svoju dužnost i imaju veću sigurnost kad sva ta pravila slijede, a to je skoro pa ‘nemoguća misija’. Bitno je istaknuti i da se pravila odnose na prosječnu djecu. Mnoga djeca se u nekim područjima razvoja ne uklapaju u prosjek i potreban im je individualizirani pristup.
Još jedan razlog prezaštićivanja je taj što smo kao društvo kroz godine sve anksiozniji. Anksioznost je s evolucijskog pogleda bila jako korisna nekoć kad je svijet bio puno nesigurniji i motivirala nas je da analiziramo, planiramo, predviđamo i zaštitimo se. Tako evolucijski psiholozi kažu da je cijena preživljavanja bila življenje života u tjeskobi. Danas imamo te iste mehanizme i osjećamo intenzivne fiziološke reakcije u situacijama koje nisu toliko prijeteće. Roditeljstvo je odličan poligon gdje se ta anksioznost može očitovati, gdje ima puno nejasnih situacija, a odgovornost za dijete je praktički najveća odgovornost koju možemo imati.
Još jedan bitan faktor koji može dovesti do prezaštićivanja je taj što danas imamo modernu tehnologiju koja nam omogućava da u svako doba znamo gdje je dijete. To zaista utječe na fizičku sigurnost, ali istovremeno se nikad nismo osjećali psihički nesigurnije kad dijete nije uz nas. Zbog postojanja te mogućnosti često provjeravamo što se s djetetom događa dok nismo prisutni i teško se prepuštamo kao što su to naši roditelji ili bake i djedovi morali činiti.
Doživljaj roditelja da je svijet opasno mjesto i da treba poduzimati različite radnje za povećanje svoje spremnosti na sve moguće loše ishode dijete može usvojiti. U toj slučaju anksioznost i perfekcionistička nastrojenost služe djetetu kako bi izbjeglo neke ishode koji su po njegovoj procjeni strašni, kao što su to ocjene manje od petice.
Roditelji želeći postići maksimalan učinak kod djeteta često uskaču u njegove crteže, u domaće zadaće, u sve drugo što dijete radi, čime šalju poruku da samostalan uradak djeteta nije dovoljno dobar. Zbog navedenog su mogući problemi sa samopouzdanjem. Također, roditelji često preuzimaju odgovornost umjesto djeteta pa recimo opravdavaju markirane sate. Preuzimati odgovornost i nositi se s nekim neugodnim posljedicama svojih postupaka je jako potrebna životna vještina, a učiti se može samo ako nema nikoga tko bi to odradio umjesto nas.
Rizična ponašanja moguća su ako su djetetu uskraćena neka iskustva normalna za tu dob, npr. izlasci s društvom u adolescenciji. Naime, djeca koja imaju brojne zabrane žele dokazati da su ona glavna u svom životu. To ponekad čine na ekstremnije načine kako bi imali dojam da se odupiru roditelju.
U jednom njemačkom istraživanju koje pokazuje s koliko godina djeca odlaze iz roditeljskog doma u europskim državama Hrvatska je zadnja na tom popisu. U Hrvatskoj djeca u prosjeku odlaze iz roditeljskog doma s 32 godine. To je velikim dijelom zbog ekonomske situacije, tj. nemogućnosti da si odrasla osoba priušti podstanarstvo ili kupi vlastiti stan, ali velikim dijelom i jer se osjećamo sigurnije i komformnije pod okriljem roditelja.
Potrebno je uspostaviti u odgoju ravnotežu zaštite i pomoći s jedne strane te rizika i odgovornosti s druge.
Što roditelj može kontrolirati, a što ne?
U apsolutnoj je moći roditelja birati odgojne metode koje koriste. Roditelji su i ti koji donose odluku o mjestu stanovanja, o vrtiću, o školi… Roditelji su odgovorni za uvjete koje pružaju – npr. uvjete stanovanja i odnos s djetetom. No, kako će dijete iskoristiti te uvjete, kako će se ono ponašati, što će se odvijati kad dijete izađe iz kuće, to je ustvari 0 % u kontroli roditelja.
Roditelji brinu i nadziru jer im to daje iluziju kontrole. Kad brinemo, onda nam se čini da nešto radimo čak i kad briga nema realnog efekta nad tim kako će se nešto odigrati. To vidimo u situaciji kad roditelj ima neprospavane noći kad je dijete u izlasku. Tako misli da će spriječiti nešto loše, no nešto loše se može dogoditi bilo kad i u bilo koje vrijeme. Naša okolina ustvari nikad nije bila sigurnija – sve je manje ratova, terorističkih napada, fizičkog nasilja… A mi nikad nismo bili protektivniji zbog moderne tehnologije koja nam omogućava da na svakom koraku budemo uz dijete i zbog znanja o svakom ružnom događaju na svijetu.
Roditelji nerijetko smatraju da mogu upravljati time u kakvu će osobu dijete izrasti. Tako svaku grešku doživljavaju potencijalno fatalnom, a svaki dobar potez odlučujućim. Neke poruke koje dobivamo o odgoju se zapravo i mogu tako protumačiti, kao da možemo oblikovati dijete kao glinu. Dijete ustvari uzima iz onoga što roditelj nudi ono što mu u nekom trenutku treba, a ne uzima ono što ne procjenjuje smislenim za sebe. Dijete ide za onim što se njemu čini najboljim za njega. Ponekad se to poklapa s onim što roditelj smatra da je najbolje, a ponekad ne. Kad se to ne poklopi, roditelji mogu biti razočarani u sebe, iako su sve napravili kako su mislili da treba. Ali to kako treba nije recept za svakog pojedinca. Takvog recepta nema, osim da osluškujemo unutarnji svijet djeteta.
Zaključno o zahtjevnosti roditeljstva u suvremenom svijetu
Trenutno imamo najviše znanja o roditeljstvu nego ikad u povijesti, a nikad nismo bili pogubljeniji. Roditelji sagorijevaju vrlo rano i onda saniraju nastalu štetu po svoje zdravlje i svoje odnose. Kao što u avionu u slučaju problema s letom dobijemo uputu – “Prvo stavite masku sebi, onda djetetu”, tako je i s roditeljstvom. Kad roditelj nije zadovoljan, to se negdje prelijeva, često u obiteljskim odnosima, no isto tako se prelijeva i kad je zadovoljan :)!
