ŠTO ZNAČI ‘NASLJEDNOST’ KAD SU U PITANJU PSIHIČKI POREMEĆAJI?
Što znači 'nasljednost' kad su u pitanju psihički poremećaji?
Nasljednost na temelju proučavanja gena
Za neko svoje obilježje nosimo jedan gen od oca i jedan gen od majke. Znači, za određeno obilježje imamo dva gena. Ta dva gena ne moraju nositi istu uputu. Primjerice, za izgled naših ušiju jedan gen može davati uputu da je ušna resica slobodna, a drugi da je spojena s kožom lica. Onaj gen koji prevladava i u konačnici određuje izgled naših ušiju zove se dominantni gen. Onaj koji ne prevladava zove se recesivni. Kad su u pitanju recesivni geni, moraju se poklopiti dva ista recesivna gena da bi se neko obilježje na temelju njih očitovalo.
Za mnoge fizičke bolesti detektirali smo točne gene koji u njima igraju ulogu, kao i njihovu dominantnost ili recesivnost. Primjerice, za cističnu fibrozu znamo koji točno gen dijete mora naslijediti od roditelja da bi razvilo tu bolest (gen CFTR). Znamo i da dijete mora naslijediti dva ta gena. Naime, roditelj može imati samo jedan gen, i u tom slučaju on nema cističnu fibrozu (gen je recesivan). No, i drugi roditelj može imati jedan gen. Ako se poklopi situacija da dijete naslijedi baš oba ta recesivna gena (vjerojatnost 25 %), tada dijete ima cističnu fibrozu.
Procjena nasljednosti kod psihičkih poremećaja
Kod psihičkih poremećaja ne znamo koji su točno geni uključeni u nastanku poremećaja. Također ne znamo kakve moraju biti njihove kombinacije. Stoga se nasljednost kod psihičkih poremećaja temelji na istraživanjima na jednojajčanim i dvojajčanim blizancima.
Tako se smatra da je depresija nasljedna 34-76 %, ovisno od istraživanja do istraživanja. Ovaj postotak je znatan, no što zapravo on znači? Postotak u kojem sudjeluje genetika znači sljedeće: ako imamo potpuno iste gene kao netko tko ima depresiju, 34-76 % je vjerojatnost da ćemo i mi imati depresiju. Dakle, ako naš jednojajčani blizanac ima depresiju, umjerena je vjerojatnost da ćemo ju i mi imati.
Kolika je onda vjerojatnost da razvijemo depresiju ako ju netko s polovicom istih gena ima? Ako naš dvojajčani blizanac ima depresiju, onda je vjerojatnost značajno manja – 17-26 %. Mogli bismo reći da će 1 od 5 osoba koja ima dvojajčanog blizanca s dijagnozom depresije isto razviti depresiju, a 4 osobe neće.
Nasljednost psihičkih poremećaja razlikuje se ovisno o tome o kojem psihičkom poremećaju se radi. Primjerice, za granični poremećaj ličnosti procjena nasljednosti nešto je manja. 35-50 % je vjerojatnost da ćemo imati granični poremećaj ličnosti ako ga naš jednojajčani blizanac ima (potpuno isti geni). Samo 7 % je vjerojatnost da ćemo imati ovaj poremećaj ako ga dvojajčani blizanac ima (pola istih gena).
Dakle, ako kažemo da je nasljednost nekog psihičkog poremećaja 50 %, to ne znači da imamo 50 % šansu razviti taj poremećaj ako ga naš roditelj ima, nego ako ga ima netko s potpuno istim genima! Potpuno iste gene imaju samo naši jednojajčani blizanci. Pola istih gena dijelimo s dvojajčanim blizancem, braćom i sestrama te majkom i ocem. Ako majka i otac imaju neki poremećaj, vjerojatnost da ćemo ga i mi razviti slična je onoj kod dvojajčanih blizanaca. Nije sasvim ista jer s dvojajčanim blizancem imamo više sličnosti – bili smo zajedno u trbuhu i imamo slična rana iskustva. S bakom i djedom dijelimo pak četvrtinu istih gena pa je vjerojatnost da ćemo razviti isti poremećaj kao baka ili djed puno manja od one za dvojajčane blizance.
Trebamo uzeti u obzir da je u istraživanjima nasljednosti psihičkih poremećaja teško isključiti okolinske faktore. Naime, jednojajčani i dvojajčani blizanci najčešće odrastaju zajedno. Dakle, osim što blizanci imaju istu ili djelomično istu genetiku, imaju i iste roditelje, isti dom, istu lokalnu sredinu, slična životna iskustva u djetinjstvu.
U konačnici, izgleda da čak ni ista biologija + ista okolina ne određuju čovjeka da mora razviti psihički poremećaj ako ga jednojajčani blizanac odrastao u istoj okolini ima. Naime, postotci dobiveni u različitim istraživanjima i za različite poremećaje svi su znatno manji od 100 %.
Jesmo li određeni genima?
Genetski faktori igraju značajnu ulogu u svemu što nas čini, pa tako i u razvoju psihičkih poremećaja. No, koliko nas oni određuju? ‘Robujemo’ li svojim genima? Mogli bismo reći da geni određuju čemu ćemo biti skloni kad se neki problem pojavi u našem životu. Pogotovo problem koji nam se čini nepremostiv, koji nas izuje iz cipela. Tako ljudi koji imaju u obitelji osobe koje su depresivne naginju razvijanju depresije, a oni koji imaju u obitelji osobe koje su ovisne naginju razvijanju ovisnosti.
Također, ne smatra se da za psihičke poremećaje postoji određeni gen, već kombinacija različitih gena koji određuju naše funkcioniranje mozga – neurotransmitera, limbičkog sustava i sl.
Bitno je spomenuti i da su se spoznaje o genetici počele mijenjati – od prvotnog stajališta da smo skoro potpuno određeni time što nosimo u (navodno) nepromjenjivom genetskom kodu do današnjih spoznaja koje upućuju na to da mi tijekom svog života svojim načinima razmišljanja i djelovanjima mijenjamo svoj genetski kod.
